Régészeti adatbank, Győr-Moson-Sopron megye

BIZONJA (mađ. Bezenye, njem. Pallesdorf) Najsjevernije gradišćanskohrvatsko naselje u županiji Győr-Moson-Sopron i najsjevernije u Mađarskoj jest Bizonja (ili Bizunja). Naselje se nalazi svega 6 km od mađarsko-slovačke granice. Područje Bizonje nastanjeno je već od rimskih vremena. Prema izvorima 1773. u Bizonji glavni jezik je bio hrvatski. Bizonja ima općinski stan, osnovnu školu, poštu, liječničku ordinaciju, seoski grb itd. Iako su Hrvati u značajnoj manjini, hrvatski jezik i tradicija živo se njeguje. Rimokatolička crkva u Bizonji iznova je sagrađena 1811. i posvećena Rođenju Blažene Djevice Marije (Mala Gospa). Dodana je spomen-ploča na latinskom, mađarskom i hrvatskom jeziku. Brojni su spomenici na groblju u Bizonji ispisani hrvatskim jezikom. U Bizonji djeluje pjevački zbor „Jorgovan“ i hrvatska manjinska samouprava. Na vratima knjižnice, pojedinih učionica i drugih prostorija u bizonjskoj osnovnoj školi nižu se dvojezični nazivi: na mađarskom i hrvatskom jeziku. Godine 1880. većinu stanovnika u Bizonji činili su Hrvati. Tada je udio Hrvata u ukupnom broju stanovnika iznosio 67,2%. U popisu stanovništva 2001. zabilježeno je 123 Hrvata što je 7% od ukupnih 1695 stanovnika. Prema zadnjem popisu 2011. godine selo broji 1454 stanovnika od kojih 443 se smatralo Hrvatom (30%).

KEMLJA (mađ. Kimle, njem. Kimling) Kemlja se prvi put spominje 1210. pod imenom „Kamana“. Ime je slavenskoga podrijetla. Kemlja je najizdvojenije gradišćanskohrvatsko naselje na krajnjem sjeveru Mađarske uz slovačku granicu. Današnje naselje je nastalo spajanjem četiri susjedna naselja 1966. Polovicom 16. stoljeća doselili su se Hrvati u velikom broju. Prema kanonskim vizitacijama iz 17. stoljeća Kemlja je čisto hrvatsko selo. U selu 1772. godine hrvatski je bio glavni jezik. U Hrvatskoj Kemlji postoji Hrvatski klub, djeluje hrvatska manjinska samouprava. Kemlja ima hrvatski knjižnicu, također i dječji vrtić. U rimokatoličkoj crkvi moli se i pjeva na oba jezika. Najpoznatiji hrvatski župnik u Kemlji bio je i ostao slavni Mate Meršić Miloradić, pjesnik i preporoditelj zapadnougarskih Hrvata krajem 19. i početkom 20. stoljeća. 1910. godine Miloradić je pokrenuo tjednik „Naše novine“, prvi list na gradišćanskohrvatskom jeziku. Umro je u Hrvatskoj Kemlji gdje je i pokopan na seoskom groblju. Miloradić je i danas na neki način zaštitni znak Hrvatske Kemlje. Ispred crkve je njegov lik, izrezbaren u drvetu. U popisu stanovništva 2001. zabilježeno je 292 Hrvata (10% od ukupnog stanovništva). To je najmanji zabilježeni broj Hrvata u Kemlji kao jedinstvenom naselju. 2011. od 2300 stanovnika Hrvatom se smatralo 311 (13%).

VEDEŠIN (mađ. Hidegség, njem. Kleinandrä) Vedešin se prvi put spominje 1274. godine. Kanonske vizitacije u 17. stoljeću pokazuju da je Vedešin imao mješovito stanovništvo. Hrvatska mikrotoponimija u selu vrlo je bogata, što potvrđuju hrvatski nazivi za dijelove naselja. Hrvatski se jezik danas rijetko koristi, ipak je Vedešin nedvojbeno manjinsko hrvatsko naselje. Pokazuje to već i metalna tabla na ulazu u mjesto, a potvrđuju to i neka druga obilježja. Na općinskom uredu postavljena je još 1987. spomen-ploča u povodu 450. obljetnice doseljenja Hrvata. Vedešin je izuzetno atraktivna lokacija (u blizini je Nežidersko jezero), posebice za turizam. U prvom popisu stanovnika s kriterijem materinskog jezika 1880. u Vedešinu nije popisan niti jedan Hrvat. Već u idućem popisu 1890. dolazi do velikog obrata. Popisana su 432 Hrvata. Te je godine zabilježen najveći broj Hrvata u povijesti Vedešina. Udio Hrvata činio je čak 80% od ukupnog broja stanovnika. U popisu stanovništva 2001. godine u popisu se pojavljuju Hrvati – tek osmero. Nakon deset godina, 2011. slika o Hrvatima je pomalo bolja. Registrirano ih je 70 (20%), dok u selu živi 361 stanovnik.

KOLJNOF (mađ. Kópháza, njem. Kohlenhof) Koljnof je najzapadnije gradišćanskohrvatsko naselje u županiji Győr-Moson-Sopron. Preci današnjih gradišćanskih Hrvata u ovo naselje doselili su se tijekom 16. stoljeća. To je naselje s vremenom postalo važno hodočasničko odredište hrvatskih vjernika. Prema izvorima 1773. godine glavni jezik u selu je bio hrvatski. Župna crkva sv. Martina u Koljnofu podignuta je potkraj 18. stoljeća. Na njoj je spomen-ploča žrtvama Prvog svjetskog rata, jedinstvena po tomu što su na njoj iznad imena poginulih Koljnofčana upisane ove riječi: „Za kralja i za svoj dom/ Platili su lašćim žitkom/ Uvelikom svita boji/ Tudjini su na pokoji.” Koljnof danas ima općinski stan, poštu, liječničku i stomatološku ordinaciju, kulturni dom, osnovnu školu, gostionicu itd. s natpisima i na hrvatskom jeziku. Nazivi ulica i trgova također su dvojezični. U čuvarnici ili dječjem vrtiću u Koljnofu dijelom se uči i hrvatski jezik. U središtu Koljnofa podignut je 1983. spomenik u čast 450. obljetnice doseljenja Hrvata. U prvom popisu 1880. godine u kojemu bilježe materinski jezik u Koljnofu su popisana 1383 Hrvata. Udio Hrvata iznosio je tada 92,1%. Broj Hrvata u idućim popisima osjetno se smanjuje te nakratko blago povećava. U 2001. zabilježen je najmanji broj Hrvata u povijesti Koljnofa, 865 od ukupnih 1882 stanovnika (45%). 2011. godine broj Hrvata je 885, a u selu brojimo 2041 stanovnika (43%).

Kapcsolat


Országos Horvát Önkormányzat
1089 Budapest, Bíró Lajos utca 24.
Telefon: +36-1/ 303-6093; +36-1/ 303-6094;
+36-1/ 219-0827
E-mail: Ez az e-mail-cím a szpemrobotok elleni védelem alatt áll. Megtekintéséhez engedélyeznie kell a JavaScript használatát.

Kiemelt partnereink

HRVATSKI GLASNIK

MHTI

 RADIO CROATICA

 HMI

A LAP TETEJÉRE